Osmogodišnji dječak je bio veoma povučen i tih, nije bio otvoren za komunikaciju i nije volio da se odvaja od majke. Polazak u školu je predstavljao veliku traumu. Odnosi sa vršnjacima su bili veoma loši, i nije želio da upoznaje drugu djecu. Ponekad je pokazivao i agresivno ponašanje. Često je odbijao saradnju i bilo kakav vid komunikacije.

Proces adaptacije na Centar i novu sredinu je trajao dugo, ali je ipak uspostavljen napredak. Složenost zadataka koji su se stavljali pred dječaka je rasla u skladu sa njegovim mogućnostima i procjenama osoblja Centra. Počela je i saradnja sa vršnjacima, tako da je vremenom zahvaljujući upornosti zaposlenih dječak postao prihvaćen od strane grupe i njen ravnopravan član.

Pedagogica koja radi u centru od njegovog osnivanja, kaže da u svakodnevnom radu sa djecom, prate djecu i posmatraju ih, otkrivaju šta djeca znaju, koje su im potrebe i interesovanja, te kreiraju rad sa djecom koji ih podstiče na učenje i izražavanje potencijala.
Životni san joj je da sva djeca imaju sigurno i bezbrižno djetinjstvo, priliku za pristup obrazovanju, bolji život i budućnost. Svaki uspjeh njihovih korisnika je ujedno i uspjeh centra.

Djevojka od 19 godina, pored svojih zdravstvenih problema se suočavala sa problemima u porodici. Iako se svakodnevno bori sa barijerama i izazovima, ona je veliki borac koji želi napraviti promjene i poboljšati položaj mladih u društvu. Nakon uključivanja u programske aktivnosti postala je omladinska aktivistica, lider, animator i borac za prava djece i mladih. Zahvaljujući svojoj borbi i energiji postala je priznati učesnik i lider nove generacije mladih u svojoj opštini.